Daniel 7

1Prve godine Valtasara cara Vavilonskoga usni Danilo san i vidje utvaru glave svoje na postelji; tada napisa san i pripovjedi ukratko. 2Danilo progovori i reče: vidjeh u utvari svojoj noću, a to četiri vjetra nebeska udariše se na velikom moru. 3I četiri velike zvijeri izidoše iz mora, svaka drugačija.

4Prva bijaše kao lav, i imaše krila orlova; gledah dokle joj se krila poskuboše i podiže se sa zemlje i stade na noge kao čovjek, i srce ljudsko dade joj se. 5Potom, gle, druga zvijer bijaše kao medvjed, i stade s jedne strane, i imaše tri rebra u ustima među zubima svojim, i govoraše joj se: ustani, jedi mnogo mesa.

6Potom vidjeh, i gle, druga, kao ris, imaše na leđima četiri krila kao ptica, i četiri glave imaše zvijer, i dade joj se vlast. 7Potom vidjeh u utvarama noćnijem, i gle, četvrta zvijer, koje se trebaše bojati, strašna i vrlo jaka, i imaše velike zube gvozdene, jeđaše i satiraše, i gažaše nogama ostatak, i razlikovaše se od svijeh zvijeri pređašnjih, i imaše deset rogova.

8Gledah rogove, i gle, drugi mali rog izraste među onijema, i tri prva roga iščupaše se pred njim; i gle, oči kao oči čovječije bjehu na tom rogu, i usta koja govorahu velike stvari.

9Gledah dokle se postaviše prijestoli, i starac sjede, na kom bješe odijelo bijelo kao snijeg, i kosa na glavi kao čista vuna, prijesto mu bijaše kao plamen ognjeni, točkovi mu kao oganj razgorio.

10Rijeka ognjena izlažaše i tecijaše ispred njega, tisuća tisuća služaše mu, i deset tisuća po deset tisuća stajahu pred njim; sud sjede, i knjige se otvoriše.

11Tada gledah radi glasa velikih riječi koje govoraše onaj rog; i gledah dokle ne bi ubijena zvijer i tijelo joj se raščini i dade se da izgori ognjem. 12I ostalijem zvijerima uze se vlast, jer duljina životu bješe im određena do vremena i do roka.

13Vidjeh u utvarama noćnijem, i gle, kao sin čovječji iđaše s oblacima nebeskim, i dođe do starca i stade pred njim. 14I dade mu se vlast i slava i carstvo da mu služe svi narodi i plemena i jezici; vlast je njegova vlast vječna, koja neće proći, i carstvo se njegovo neće rasuti.

15Meni Danilu prenemože duh moj u tijelu mom, i utvare glave moje uznemiriše me. 16Pristupih k jednome od onijeh koji stajahu ondje, i zamolih ga za istinu od svega toga. I progovori mi i kaza mi šta to znači:

17Ove četiri velike zvijeri jesu četiri cara, koji će nastati na zemlji. 18Ali će sveci višnjega preuzeti carstvo, i držaće carstvo navijek i dovijeka.

19Tada zaželjeh znati istinu o četvrtoj zvijeri, koja se razlikovaše od svijeh i bijaše vrlo strašna, i imaše zube gvozdene i nokte mjedene, i jeđaše i satiraše, a ostatak nogama gažaše, 20I o deset rogova što joj bjehu na glavi, i o drugom koji izraste i tri otpadoše pred njim, o rogu koji imaše oči i usta koja govorahu velike stvari i bijaše po viđenju veći od drugih.

21Gledah, i taj rog vojevaše sa svecima i nadvlađivaše ih, 22Dokle dođe starac, i dade se sud svecima višnjega, i prispje vrijeme da sveci preuzmu carstvo.

23Ovako reče: četvrta zvijer biće četvrto carstvo na zemlji, koje će se razlikovati od svijeh carstava, i izješće svu zemlju i pogaziti i satrti. 24I deset rogova jesu deset careva, koji će nastati iz toga carstva, a poslije njih nastaće drugi, i on će se razlikovati od pređašnjih, i pokoriće tri cara.

25I govoriće riječi na višnjega, i potiraće svece višnjega, i pomišljaće da promijeni vremena i zakone; i daće mu se u ruke za vrijeme i za vremena i za po vremena. 26Potom će sjesti sud, i uzeće mu se vlast, te će se istrijebiti i zatrti sasvijem.

27A carstvo i vlast i veličanstvo carsko pod svijem nebom daće se narodu svetaca višnjega; njegovo će carstvo biti vječno carstvo, i sve će vlasti njemu služiti i slušati ga.

Ovdje je kraj ovoj riječi. A mene Danila vrlo uznemiriše misli moje, i lice mi se sve promijeni; ali riječ sačuvah u srcu svom.

28